Prijava

Premijera “Orfeja i Euridike” u HNK u Zagrebu

Premijera “Orfeja i Euridike” u HNK u Zagrebu

Nova operna produkcija Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, “Orfej i Euridika” Christopha Willibalda Glucka premijerno izvedena u petak u režiji Anice Tomić, solistički je recital triju opernih diva u čijem je središtu velika ljudska drama i glas koji o njoj pjeva.

Priča o Orfeju koji razdiran ljubavnom boli silazi u svijet mrtvih kako bi pokušao vratiti voljenu Euridiku samo da bi je ponovno zauvijek izgubio jedan je od najslavnijih grčkih mitova, često transponiran u operni jezik – prema njemu su skladane mnoge opere, a među njima je upravo ova Gluckova danas najpoznatija.

Skladano prema libretu Ranierija de Calzabigija, djelo je praizvedeno u bečkome Burgtheatru 5. listopada 1762. u nazočnosti carice Marije Terezije.

Za romantičnu priču o ljubavi i gubitku kakvu mi danas poznajemo zaslužan je rimski pjesnik Ovidije, prema čijoj verziji bog ljubavi Amor ne dopušta Orfeju da se pomiri sa smrću svoje žene te ga potiče da krene po nju na put u podzemni svijet, gdje obitavaju mrtvi. Gluck je priču pomalo modificirao pa Orfej ne mora svojom lutnjom očarati boga Hada i njegove furije kako bi mu dopustili da vrati Euridiku među žive – to mu obećanje daje sam Amor.

Naravno, tu je i poznati uvjet: Orfej se ne smije niti jednom osvrnuti i pogledati Euridiku sve dok ne izađu na svjetlo dana. Euridika je samo nečujna sjena pa se Orfej, mučen strašnom sumnjom da je prevaren jer ne čuje njezine korake, nadomak izlaska iz Hada ipak okreće i ona tada zauvijek nestaje. Gluckov Orfej je čovjek koji popušta pred molbama voljene žene koja, mučena sumnjama zbog njegovog čudnog držanja, očajnički traži da je barem jednom pogleda.

Autorski tim HNK-ove nove produkcije predvođen redateljicom Anicom Tomić vidio je snažnu vezu ove priče s aktualnim trenutkom – njihov je suvremeni Orfej čovjek koji traži smisao u besmislu koje ga okružuje i koji, mučen vlastitim osjećajima odgovornosti, časti i pregoleme ljubavi, pokušava izboriti pobjedu nad vlastitim slabostima.

Njemački dirigent i skladatelj Christoph Willibald Gluck (1714.-1787.) poznat je kao veliki operni reformator, koji je dokinuo prevlast tzv. “ozbiljne opere”, želeći u središte pozornosti staviti ljudsku dramu i strasti, te izjednačiti ulogu glazbe i riječi u opernom izričaju. “Orfej i Euridika” bila je njegova prva reformska opera, u kojoj je pokušao zamijeniti kompleksnost radnje i pretjerano složenu glazbu opere serie s plemenitom jednostavnošću, i glazbenom i dramskom.

U kombinaciji s epidemiološki propisanim mjerama na pozornici i oko nje, nova produkcija te opere u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu postavljena je kao solistički recital triju opernih diva, Dubravke Šeparović Mušović u ulozi Orfeja, Valentine Fijačko Kobić u ulozi Euridike, te Ivane Lazar kao Amora, uz pratnju vokalnog okteta Zbora HNK smještenog duboko u pozadini pozornice.

Ženska je podjela uobičajena konvencija za ovaj operni komad – najpoznatiji tumači Orfeja su mezzosoprani, a Šeparović Mušović ga utjelovljuje ranjivom strašću zaljubljenog očajnika.

Bez raskošnih kostima i jednostavne funkcionalne scenografije u čijem je središtu velika ljudska drama i glas koji o njoj pjeva, ova produkcija pred publiku je izvela i Orkestar, koji pod vodstvom maestra Aleksandra Kalajdžića raspoređeno okružuje stilizirani put izlaska iz Hada prema obzoru ljudskog postojanja na zemlji (scenografi su Anica Tomić i Ivan Lušičić – Liik), efektno dijeleći po pola unutarnju polovicu pozornice.

U fokusu je Orfejeva unutarnja borba, čiji je dramski potencijal naglašen redateljičinim didaskalijama i citatima iz djela Strindberga, Sloterdijka, Schillera, Fassbindera, Szymborske i drugih, koji se poput plutajućeg snoviđenja ispisuju na mrežastom zastoru koji označava granicu proscenija, na kojemu se, podno golema zloslutnog mjeseca (za svjetlo i video je odgovoran Ivan Lušičić – Liik) odvija Orfejevo iskušenje.

Gluck je u priču unio još jednu važnu promjenu, dodavši joj sretan završetak. U njegovoj operi bog ljubavi je toliko dirnut Orfejevim očajem nakon što po drugi puta izgubi Euridiku, da odlučuje prekršiti sva pravila i ponovo spojiti dvoje ljubavnika.

Ipak, u ovoj produkciji “Orfeja i Euridike” gotovo da nema trenutaka nepomućene sreće – veći je fokus na implicitnoj tragediji trijumfa smrti nad životom, uz neočekivani preokret na kraju, kojim prava ljubav prkosi svim zadanostima i ovoga i onoga svijeta, poručujući da “i dobra i loša djela pripadaju čovjeku s onu stranu smrti”. (Hina)

Photo: Marko Lukunic/PIXSELL

Related Posts